Blic News, Belgrade, 29th March 2001
Irac Džon O'Liri, gost na večerašnjem
promotivnom koncertu grupe Point Blank
Bluz u Srbiji
Irac Džon O'Liri, maestro usne
harmonike, biće specijalni gost na večerašnjoj koncertnoj
promociji novog albuma beogradskog bluz sastava Point Blank (klub XL,
vrata se otvaraju oko 21 sat, koncert počinje oko 22:30). Album Blue
deal inače peti benda Point Blank, sadrži 13 (autorskih) pesama, a
na snimanju je učestvovao i O'Liri (inače srpski zet), koji se brzo
uklopio u ekipu Dragoljuba Crnčevića Crnketa (u šta je novinar
Glasa mogao lično da se uveri na prvoj probi pred zajednički
nastup).
Point Blank je autentičan bend. Crnke peva vrlo
američki, postoji ta razlika u tajmingu u odnosu na britanski stil,
što je podrazumevalo malo prilagođavanje s moje strane. Međutim,
verujem u dijalog između muzičara na sceni, tako da mi nije bilo
teško da se uključim u komunikaciju iako su mi pesme bile
nepoznate-kaže O'Liri za Glas, naglašavajući da je odavno iamo
želju da svira u Srbiji koju redovno posećuje poslednjih desetak
godina.
-Srbima bluz leži jer traži osećajnost, a mislim da mi to svakako imamo. Štaviše, mislim da mi imamo veliko pravo da u Evropi sviramo bluz, čak bismo mogli da budemo jedna od jačih bluz nacija...-kaže Crnčević, koji ne krije da prisustvo i komplimenti Džona O'Lirija deluju kao jak energetski impuls pred predstojeći beogradsku promociju i koncerte po Srbiji.
P. Dragosavac
četvrtak, 29. mart 2001.
Blic News, Belgrade, 1st April 2001
Dragoljub Crnčević Crnke, bluzer na
duge staze
Kao beo a crn iznutra
I u najmračnijoj noći imaš
neku svetiljku koja ti daje nadu jer bluz je pozitivan. A Srbima leži
jer traži osećajnost, ali ne onu kukavičkog tipa
Jedan od prvih i
najistrajnijih domaćih bluz sastava Point Blank, u malo podmlađenom
sastavu (uz «veterane» Dragoljuba Crnčevića i Darka Grujića, tu
su sad još i Zoran Milenković, bas i Jovan Pejčinović, bubanj),
oglasio se ovih dana svojim petim albumom Blue Deal (ITMM). Kao
specijalni gost u pesmi Don't know what are you talking about
pojavljuje se poznati irski majstor usne harmonike Džon O Liri, koji
je sa Point Blankom svirao i na beogradskoj promociji u klubu
XL.
Svih 13 pesama na albumu autorsko su delo Dragoljuba Crnčevića
(pesmu Reminiscence potpisao je zajedno sa Grujićem) koji za Glas
otkriva odakle potiče njegova dugogodišnja opčinjenost
bluzom:
-Kao klinac bio sam fasciniran klasikom. Štaviše, i
dalje smatram da je najbolja muzika. Međutim, kasno sam počeo da
sviram tako da nisam mogao time da se bavim. A pošto su u to vreme
početaka svi u Beogradu nešto svirali, morao sam da nađem nešto
što mi odgovara. Na bluz sam naleteo skoro slučajno. Čuo sam
nekoliko ploča i odmah sam dobio želju da lomim gitare. «Legao»
mi je u startu... Svako se nađe u nečemu. Ja, recimo, volim da
slušam dobar pank, dobar kantri i mnogo drugih stvari, ali bluz je
muzički idiom kroz koji se najprirodnije izražavam.
Mnogi će
kod nas reći kako bluz ovde ne može da bude autentičan, kako to
nije naša priča...
-Naravno da može. Kao prvo Crnčević sam...
I Keni Nilu, čuvenom bluzeru mlađe generacije koji nije
verovao da smo iz Jugoslavije rekao sam u šali «ti si crn, al' so
beo iznutra, a ja sam ako beo, ali sam crn iznutra». I on i
Luizijana Red odavno su nam dali za pravo. Ali ovde se sve predrasude
teško razbijaju, pa tako i one o bluzu. Kao, bluz je mrtvačka
muzika... Pa naša sevdalinka je prva mnogo više u fazonu seci vene
i daj da umrem, dok bluz uvek ima i neku pozitivnu konotaciju. I u
najmračnijoj noći imaš neku svetiljku koja ti daje nadu jer bluz
je u stvari pozitivan. A Srbima leži jer traži osećajnost, ali ne
onu osećajnost kukavičkog tipa.
Kako objašnjavaš paradoks da
uprkos nedostatku publiciteta za bluz, kod nas postoji jedan krug
vrlo postojane i prilično dobro obaveštene bluz-publike?
-Iako
se to često ne primećuje u medijima zaokupljenim turbo-džihadom,
na jednom drugom, dugo zapostavljenom, nivou postoji tradicija i
kontinuitet bluza. Publike koja to voli ima i ako si iskren u tome
što radiš, publika to zna da ceni. Darko i ja radimo to godinama
zato što volimo, platili smo cenu te posvećenosti, ali nam nije
žao. Mi imamo neku našu poruku koja definitivno nije violentna i
ako jedan jedini čovek slušajući nas primi tu poruku i lepo mu je,
sve druge priče o muzici padaju u vodu.
Ni po načinu pevanja, ni
po akcentu, u Čikagu te ne bi prepoznali kao stranca. Kako si
«pokupio» taj mid-vest akcenat?
-Družio sam se, putovao,
slušao, svirao... Ljudi nekad nesvesnoprihvataju stvari koje im
odgovaraju. Meni leži taj jug jer i jesam sa juga i to je krenulo
samo od sebe. Međutim, najvažnije je da se mi razumemo, bez obzira
ko kako priča.
P. Dragosavac
-
nedelja, 1. april 2001.
Bre Magazine,, Yugoslavia
25th March 2002
Pointblank Blues Band & John O'Leary - As Blue As I can Be - ITMM CD
Konačno se dogodilo i ono što smo godinama očekivali. Jedna istinska bluz legenda, autentični akter britanskog blues booma iz druge polovine 60-tih godina, perioda koji je veoma važan za razvoj i popularizaciju bluza i roka, u Beogradu je snimio svoj materijal sa domaćom grupom, u našem studiju i sve to objavio za našu izdavačku kuću. Grupa je POINT BLANK, studio je Fokus, izdavač je ITMM, a radi se naravno o usnom harmonikašu i, odskora pevaču,John O Leary-ju. CD AS BLUE AS I CAN BE sadrži 10 kompozicija, dva standarda, dve numere koje je napravio Dragoljub Crnčević i šest Johnovih. Snimljen je za samo nekoliko dana i, zahvaljujući toj činjenici, zvuči veoma sveže i spontano. O Leary nije sveo Point Blank na prateći bend, solo deonice su pravilno raspoređene na usnu harmoniku, gitaru, klavir i orgulje, i u većini numera one se prepliću i dopunjuju kao da slušamo grupu koja vec godinama svira zajedno. Produkcija se odlično uklapa u Johnov muzički koncept, čikaški bluz tretiran na klasican način sa efektnim, tipično britanskim iskorakom ka modernijem zvuku. Karakterističan primer ovakvog pristupa je izuzetna obrada standarda DIVIN DUCK BLUES Sleepy John Estesa, koja uprkos bezbrojnim verzijama koje je doživela, zvuci sveže gotovo kao da je komponovana za ovu ploču. Kao svoj drugi favorit izdvojio bih molski bluz DRINKIN AGAIN, u kome je Crnke u završnim taktovima odsvirao jedan od svojih najlepših i najosečajnijih sola na gitari. Johnov vokalni debi na ovoj ploči može se okarakterisati kao veoma uspešan. On je više od 30 godina svoje karijere svirao sa izuzetnim pevačima (Tony McPhee, Dave Kelly, Victor Brox) i imam utisak da je u pravom trenutku rešio da se oglasi i na ovaj način. Mnogobrojna publika koja je prisustvovala promotivnim koncertima u Beogradu (13. marta u Bitef Art Kafeu) i u Senti (16. marta u Mojo Clubu), sa oduševljenjem je pozdravila Johna O Learyja i Point Blank, a CD, je počeo svoj dvostruki život, njegovu distribuciju u Velikoj Britaniji preuzeće časopis Blu
Saturday 20th October 2001
Vatreni bluz U novootvorenom klubu "Templ"
pred mnogobrojnim ljubiteljima bluza sinoć je nastupio domaći
bluz bend "Point Blenk" uz pratnju poznatog irskog
muzičara Džona O'Lirija, legende bluza, kako ga mnogi nazivaju.
Ovaj majstor usne harmonike izvodio je snažne muzičke bravure
dižući raspoloženje beogradskih bluzera. Predstavljajući novi
album "Blu dil" na kojem je specijalni gost biobluz
virtuoz, "Point Blenk" i one najozbiljnije naterao je da
cupkaju. 20. oktobar 2001. |
es Matters, a o našem tržištu brinuće naravno izdavač ITMM. - 25. mart 2002.
Blic News, Belgrade
Monday 22nd October 2001
Džon O’Liri, irski bluz virtuoz na
usnoj harmonici, svoj
novi album snima u Beogradu
Bluz je vrsta
mekog džeza
U studiju „Fokus“ na Banjici,
Dragoljub Crnčević, beogradski bluz gitarista, i Džon O’Liri,
irski bluz virtuoz na usnoj harmonici, jedan od učesnika tzv. bluz
eksplozije koja je prethodila ekspanziji roka u Evropi polovinom
šezdesetih, praćeni Crnčevićevim bendom „Point blank“,
snimaju novi O’Lirijev album.
- U prilici sam da radim ploču sa
čovekom koji je pravio istoriju bluz muzike. Problem kad radiš s
nekim ko je pravio istoriju je što se malo ucvikaš u početku. Ali
Džon nas je opustio. Dobro je da po prvi put neko od velikana scene
snima svoju ploču baš ovde i to sa domaćim bendom. Džon je
gostovao na našem albumu „Blu dil“, a sad mi njemu radimo ploču.
Bitno je što Srbija napokon, preko muzičara koji dolaze ovde da
snimaju i nosača zvuka naših izdavačkih kuća, a ovaj će objaviti
ITMM, dobija potvrdu jake scene. Ako dovedemo legendu bluza da snima
ovde, automatski umanjujemo značaj muzičkih „turbo-džihadovaca“
- kaže Crnčević dok vlasnik studija i inženjer zvuka Aleksandar
Toković razrešava izvesne tehničke probleme u
masteru.
O’Liri prebira po koferu punom usnih harmonika kojih je
bukvalno
na stotine.
Jedan ste od osnivača grupe „Savoj Braun“ koja
predvodi bluz ekspanziju u Britaniji tokom šezdesetih godina! Kako
se danas sećate tog „pionirskog“ doba rokenrola? - Startovali
smo iz ljubavi prema čikaškoj bluz sceni. Bilo je to na samom
početku tzv. bluz eksplozije, polovinom šezdesetih. Klupska scena
nije bila zainteresovana za bluz. Muzika trenutka bio je soul,
„tamlamotaun zvuk“, posebno Otis Reding, Vilson Piket… Ta ekipa
je imala prođu, pa smo se i mi u to uklapali svirajući bluz u
jednom drugačijem tempu, prilagođenom soul trendu i muzici za igru.
Bilo je to vreme kad masa gitarista teži individualnosti, ne želeći
da sviraju puki ritam. „Savoj Braun“ su svirali kao predgrupa
„Krimu“ na njihovom prvom nastupu u Londonu, u klubu „Kluksklik“.
Džon Mejl je bio tamo, a ceo svet došao je da vidi Erika Kleptona i
Džindžera Bejkera… Te večeri baš smo „zapržili“ agresivnom
svirkom.
Kako ste se odlučili da snimate sa bendom iz Srbije, u
studiju od koga ima na stotine adekvatnijih u svetu?
- Crnčević
je zaista dobar gitarista, „Point blank“ kao bend takođe, a ono
što se zaista računa su sposobnosti inženjera zvuka. Na početku
kad smo snimali za „Deka rekords“, nismo imali 24-kanalni studio
kao sad, nego osmokanalni. Najveći deo bluz produkcije veze nema s
tehničkim kapacitetima studija. U studiju insistiram na
živoj
svirci, sa minimalnim, najneophodnijim
nasnimavanjima. Čeka se pogodan momenat i dobra koncentracija, jer
bluz je vrsta muzike za koju je momenat izvođenja presudan. Bluz je
vrsta „mekog džeza“, a džez je u esenciji improvizacija.
Reaguješ u toku svirke. Nije to isto kao kad snimaš neku disko
stvar: stalno jedan te isti
sintiritam koji nasnimiš, a
onda krpiš vokale i ostale instrumente na njega. Bluz je
improvizacija koja se izvodi uživo.
Kako doživljavate savremenu,
elektronsku muziku? - Mislim da je današnja muzika postala previše
minimalistička, da se svodi na produkciju, a zanemaruje svirku.
Postoje ljudi sa nekoliko hit ploča koje publika nikad nije ni
videla na bini. Nisam baš srećan zbog toga. Držim se stare dobre
„čikaške škole“ i svi se u to mogu uveriti već u četvrtak
kad sa „Point blankom“ nastupam u „Kuglašu“.
M. Pavlović ponedeljak, 22. oktobar 2001.