Blic News, Belgrade, 29th  March 2001

Irac Džon O'Liri, gost na večerašnjem promotivnom koncertu grupe Point Blank
Bluz u Srbiji

Irac Džon O'Liri, maestro usne harmonike, biće specijalni gost na večerašnjoj koncertnoj promociji novog albuma beogradskog bluz sastava Point Blank (klub XL, vrata se otvaraju oko 21 sat, koncert počinje oko 22:30). Album Blue deal inače peti benda Point Blank, sadrži 13 (autorskih) pesama, a na snimanju je učestvovao i O'Liri (inače srpski zet), koji se brzo uklopio u ekipu Dragoljuba Crnčevića Crnketa (u šta je novinar Glasa mogao lično da se uveri na prvoj probi pred zajednički nastup).
Point Blank je autentičan bend. Crnke peva vrlo američki, postoji ta razlika u tajmingu u odnosu na britanski stil, što je podrazumevalo malo prilagođavanje s moje strane. Međutim, verujem u dijalog između muzičara na sceni, tako da mi nije bilo teško da se uključim u komunikaciju iako su mi pesme bile nepoznate-kaže O'Liri za Glas, naglašavajući da je odavno iamo želju da svira u Srbiji koju redovno posećuje poslednjih desetak godina.

-Srbima bluz leži jer traži osećajnost, a mislim da mi to svakako imamo. Štaviše, mislim da mi imamo veliko pravo da u Evropi sviramo bluz, čak bismo mogli da budemo jedna od jačih bluz nacija...-kaže Crnčević, koji ne krije da prisustvo i komplimenti Džona O'Lirija deluju kao jak energetski impuls pred predstojeći beogradsku promociju i koncerte po Srbiji. 


P. Dragosavac

 četvrtak, 29. mart 2001.


Blic  News, Belgrade,  1st April 2001

Dragoljub Crnčević Crnke, bluzer na duge staze
Kao beo a crn iznutra
I u najmračnijoj noći imaš neku svetiljku koja ti daje nadu jer bluz je pozitivan. A Srbima leži jer traži osećajnost, ali ne onu kukavičkog tipa

Jedan od prvih i najistrajnijih domaćih bluz sastava Point Blank, u malo podmlađenom sastavu (uz «veterane» Dragoljuba Crnčevića i Darka Grujića, tu su sad još i Zoran Milenković, bas i Jovan Pejčinović, bubanj), oglasio se ovih dana svojim petim albumom Blue Deal (ITMM). Kao specijalni gost u pesmi Don't know what are you talking about pojavljuje se poznati irski majstor usne harmonike Džon O Liri, koji je sa Point Blankom svirao i na beogradskoj promociji u klubu XL.
Svih 13 pesama na albumu autorsko su delo Dragoljuba Crnčevića (pesmu Reminiscence potpisao je zajedno sa Grujićem) koji za Glas otkriva odakle potiče njegova dugogodišnja opčinjenost bluzom:
-Kao klinac bio sam fasciniran klasikom. Štaviše, i dalje smatram da je najbolja muzika. Međutim, kasno sam počeo da sviram tako da nisam mogao time da se bavim. A pošto su u to vreme početaka svi u Beogradu nešto svirali, morao sam da nađem nešto što mi odgovara. Na bluz sam naleteo skoro slučajno. Čuo sam nekoliko ploča i odmah sam dobio želju da lomim gitare. «Legao» mi je u startu... Svako se nađe u nečemu. Ja, recimo, volim da slušam dobar pank, dobar kantri i mnogo drugih stvari, ali bluz je muzički idiom kroz koji se najprirodnije izražavam.
Mnogi će kod nas reći kako bluz ovde ne može da bude autentičan, kako to nije naša priča...
-Naravno da može. Kao prvo Crnčević sam... I Keni Nilu, čuvenom bluzeru mlađe generacije koji nije verovao da smo iz Jugoslavije rekao sam u šali «ti si crn, al' so beo iznutra, a ja sam ako beo, ali sam crn iznutra». I on i Luizijana Red odavno su nam dali za pravo. Ali ovde se sve predrasude teško razbijaju, pa tako i one o bluzu. Kao, bluz je mrtvačka muzika... Pa naša sevdalinka je prva mnogo više u fazonu seci vene i daj da umrem, dok bluz uvek ima i neku pozitivnu konotaciju. I u najmračnijoj noći imaš neku svetiljku koja ti daje nadu jer bluz je u stvari pozitivan. A Srbima leži jer traži osećajnost, ali ne onu osećajnost kukavičkog tipa.
Kako objašnjavaš paradoks da uprkos nedostatku publiciteta za bluz, kod nas postoji jedan krug vrlo postojane i prilično dobro obaveštene bluz-publike?
-Iako se to često ne primećuje u medijima zaokupljenim turbo-džihadom, na jednom drugom, dugo zapostavljenom, nivou postoji tradicija i kontinuitet bluza. Publike koja to voli ima i ako si iskren u tome što radiš, publika to zna da ceni. Darko i ja radimo to godinama zato što volimo, platili smo cenu te posvećenosti, ali nam nije žao. Mi imamo neku našu poruku koja definitivno nije violentna i ako jedan jedini čovek slušajući nas primi tu poruku i lepo mu je, sve druge priče o muzici padaju u vodu.
Ni po načinu pevanja, ni po akcentu, u Čikagu te ne bi prepoznali kao stranca. Kako si «pokupio» taj mid-vest akcenat?
-Družio sam se, putovao, slušao, svirao... Ljudi nekad nesvesnoprihvataju stvari koje im odgovaraju. Meni leži taj jug jer i jesam sa juga i to je krenulo samo od sebe. Međutim, najvažnije je da se mi razumemo, bez obzira ko kako priča.

  

P. Dragosavac

 

 nedelja, 1. april 2001.




Bre Magazine,, Yugoslavia

25th March 2002

Pointblank Blues Band & John O'Leary - As Blue As I can Be - ITMM CD

Konačno se dogodilo i ono što smo godinama očekivali. Jedna istinska bluz legenda, autentični akter britanskog blues booma iz druge polovine 60-tih godina, perioda koji je veoma važan za razvoj i popularizaciju bluza i roka, u Beogradu je snimio svoj materijal sa domaćom grupom, u našem studiju i sve to objavio za našu izdavačku kuću. Grupa je POINT BLANK, studio je Fokus, izdavač je ITMM, a radi se naravno o usnom harmonikašu i, odskora pevaču,John O Leary-ju. CD AS BLUE AS I CAN BE sadrži 10 kompozicija, dva standarda, dve numere koje je napravio Dragoljub Crnčević i šest Johnovih. Snimljen je za samo nekoliko dana i, zahvaljujući toj činjenici, zvuči veoma sveže i spontano. O Leary nije sveo Point Blank na prateći bend, solo deonice su pravilno raspoređene na usnu harmoniku, gitaru, klavir i orgulje, i u većini numera one se prepliću i dopunjuju kao da slušamo grupu koja vec godinama svira zajedno. Produkcija se odlično uklapa u Johnov muzički koncept, čikaški bluz tretiran na klasican način sa efektnim, tipično britanskim iskorakom ka modernijem zvuku. Karakterističan primer ovakvog pristupa je izuzetna obrada standarda DIVIN DUCK BLUES Sleepy John Estesa, koja uprkos bezbrojnim verzijama koje je doživela, zvuci sveže gotovo kao da je komponovana za ovu ploču. Kao svoj drugi favorit izdvojio bih molski bluz DRINKIN AGAIN, u kome je Crnke u završnim taktovima odsvirao jedan od svojih najlepših i najosečajnijih sola na gitari. Johnov vokalni debi na ovoj ploči može se okarakterisati kao veoma uspešan. On je više od 30 godina svoje karijere svirao sa izuzetnim pevačima (Tony McPhee, Dave Kelly, Victor Brox) i imam utisak da je u pravom trenutku rešio da se oglasi i na ovaj način. Mnogobrojna publika koja je prisustvovala promotivnim koncertima u Beogradu (13. marta u Bitef Art Kafeu) i u Senti (16. marta u Mojo Clubu), sa oduševljenjem je pozdravila Johna O Learyja i Point Blank, a CD, je počeo svoj dvostruki život, njegovu distribuciju u Velikoj Britaniji preuzeće časopis Blu

Saturday 20th October 2001

Vatreni bluz

U novootvorenom klubu "Templ" pred mnogobrojnim ljubiteljima bluza sinoć je nastupio domaći bluz bend "Point Blenk" uz pratnju poznatog irskog muzičara Džona O'Lirija, legende bluza, kako ga mnogi nazivaju. Ovaj majstor usne harmonike izvodio je snažne muzičke bravure dižući raspoloženje beogradskih bluzera. Predstavljajući novi album "Blu dil" na kojem je specijalni gost biobluz virtuoz, "Point Blenk" i one najozbiljnije naterao je da cupkaju.
-Posle 10 godina turbo "džihada" bluz počinje svoj život ispočetka. On nije tužna muzika, naprotiv, iz bluza iz bluza je sve izašlo, to je ritam rokenrola-kaže Dragoljub Crnčević, frontmen grupe "Point Blenk".
Poznati mag bluza Džon O'Liri, koji živi i radi u Londonu opčinjen ovim bendom, ali i Beogradom, započeo je sa snimanjem samostalnog albuma upravo u prestonici.

20. oktobar 2001.

es Matters, a o našem tržištu brinuće naravno izdavač ITMM.  - 25. mart 2002. 


  Blic News, Belgrade

Monday 22nd October 2001

Džon O’Liri, irski bluz virtuoz na usnoj harmonici, svoj 
novi album snima u Beogradu


Bluz je vrsta mekog džeza


U studiju „Fokus“ na Banjici, Dragoljub Crnčević, beogradski bluz gitarista, i Džon O’Liri, irski bluz virtuoz na usnoj harmonici, jedan od učesnika tzv. bluz eksplozije koja je prethodila ekspanziji roka u Evropi polovinom šezdesetih, praćeni Crnčevićevim bendom „Point blank“, snimaju novi O’Lirijev album.
- U prilici sam da radim ploču sa čovekom koji je pravio istoriju bluz muzike. Problem kad radiš s nekim ko je pravio istoriju je što se malo ucvikaš u početku. Ali Džon nas je opustio. Dobro je da po prvi put neko od velikana scene snima svoju ploču baš ovde i to sa domaćim bendom. Džon je gostovao na našem albumu „Blu dil“, a sad mi njemu radimo ploču. Bitno je što Srbija napokon, preko muzičara koji dolaze ovde da snimaju i nosača zvuka naših izdavačkih kuća, a ovaj će objaviti ITMM, dobija potvrdu jake scene. Ako dovedemo legendu bluza da snima ovde, automatski umanjujemo značaj muzičkih „turbo-džihadovaca“ - kaže Crnčević dok vlasnik studija i inženjer zvuka Aleksandar Toković razrešava izvesne tehničke probleme u 
masteru. O’Liri prebira po koferu punom usnih harmonika kojih je 
bukvalno na stotine.
Jedan ste od osnivača grupe „Savoj Braun“ koja predvodi bluz ekspanziju u Britaniji tokom šezdesetih godina! Kako se danas sećate tog „pionirskog“ doba rokenrola? - Startovali smo iz ljubavi prema čikaškoj bluz sceni. Bilo je to na samom početku tzv. bluz eksplozije, polovinom šezdesetih. Klupska scena nije bila zainteresovana za bluz. Muzika trenutka bio je soul, „tamlamotaun zvuk“, posebno Otis Reding, Vilson Piket… Ta ekipa je imala prođu, pa smo se i mi u to uklapali svirajući bluz u jednom drugačijem tempu, prilagođenom soul trendu i muzici za igru. Bilo je to vreme kad masa gitarista teži individualnosti, ne želeći da sviraju puki ritam. „Savoj Braun“ su svirali kao predgrupa „Krimu“ na njihovom prvom nastupu u Londonu, u klubu „Kluksklik“. Džon Mejl je bio tamo, a ceo svet došao je da vidi Erika Kleptona i Džindžera Bejkera… Te večeri baš smo „zapržili“ agresivnom svirkom.
Kako ste se odlučili da snimate sa bendom iz Srbije, u studiju od koga ima na stotine adekvatnijih u svetu?
- Crnčević je zaista dobar gitarista, „Point blank“ kao bend takođe, a ono što se zaista računa su sposobnosti inženjera zvuka. Na početku kad smo snimali za „Deka rekords“, nismo imali 24-kanalni studio kao sad, nego osmokanalni. Najveći deo bluz produkcije veze nema s tehničkim kapacitetima studija. U studiju insistiram na živoj 
svirci, sa minimalnim, najneophodnijim nasnimavanjima. Čeka se pogodan momenat i dobra koncentracija, jer bluz je vrsta muzike za koju je momenat izvođenja presudan. Bluz je vrsta „mekog džeza“, a džez je u esenciji improvizacija. Reaguješ u toku svirke. Nije to isto kao kad snimaš neku disko stvar: stalno jedan te isti 
sintiritam koji nasnimiš, a onda krpiš vokale i ostale instrumente na njega. Bluz je improvizacija koja se izvodi uživo.
Kako doživljavate savremenu, elektronsku muziku? - Mislim da je današnja muzika postala previše minimalistička, da se svodi na produkciju, a zanemaruje svirku. Postoje ljudi sa nekoliko hit ploča koje publika nikad nije ni videla na bini. Nisam baš srećan zbog toga. Držim se stare dobre „čikaške škole“ i svi se u to mogu uveriti već u četvrtak kad sa „Point blankom“ nastupam u „Kuglašu“. 
 

M. Pavlović  ponedeljak, 22. oktobar 2001.